O tome kako vide “Budućnost muzike u kontekstu nove muzičke produkcije u digitalnim medijima”, na Sajmu medija, na panelu posvećenom ovoj atraktivnoj i aktuelnoj temi, moderator Aleksandar Jovanović, art direktor portala Telegraf.rs, razgovarao je upravo sa onima od kojih nema pozvanijih: Vladimirom Graićem Grajom, kompozitorom i direktorom PGP RTS-a, Andrejem Ilićem, iz CEO IDJDigital Limited, i Rodoljubom Stojanovićem, članom UO OFPS, direktorom Multimedia Musica i partnerom/zastupnikom Universala.

Animirajući razgovor voditelj je podsetio sagovornike na činjenicu da je pre 30 godina muzika u Srbiji bila jednostavno deljena na – zabavnjake i narodnjake. Znalo se ko je ko, šta je šta, ko koga ili šta sluša ili ne sluša, ko kakvu muziku pravi… Do danas je muzička produkcija evoluirala u svim aspektima – u pogledu muzičkog izraza, žanrovskom, u pogledu medija preko kojih se emituju i nosača zvuka, da se i ne govori o “terminološkom”… Da li je moguće makar za doglednu budućnost predvideti u kom pravcu će muzika ići, šta će se snimati, šta emitovati, kakva će biti uloga medija?

Andrej Ilić preneo je svoje iskustvo da se sve preselilo na digital, i tradicionalni mediji poput radija i televizije digitalizuju se u svakom smislu, streaming servis postaje najbitniji momenat kada se govori o slušanje muzike, i sve je to dostupno maltene u deliću sekunde. “Uzmeš mobilni telefoni i uplivaš u taj svet muzike, onako kako želiš i kako si raspoložen”, kaže on. Klasična video produkcija je primat prepustila YouTubeu, koji postaje najbitniji u celom tom poretku i mi smo se tome prilagodili, zapravo po diktatu onih koji to slušaju i biraju i za koje mi radimo, kaže Ilić. Sve se inače menja vrlo brzo, a ima indicija, to pokazuje i aktuelno evropsko iskustvo, da će se narednih godina muzika razvijati u nekakvom “trep” fazonu.

On veruje da je danas baviti se muzikom lakše nego ikada, postoji i taj autotune momenat, jer i amateri i ljudi sa manjkom talenta, ali sa velikom voljom i ljubavlju, mogu da uz pomoć kompjutera naprave nešto što će neko da sluša i da prenese svoje emocije.

Vladimir Graić Graja, kao prvi čovek izdavačkog “giganta” koji se u ovom kontekstu smatra tradicionalistički orijentisanim, rekao je da je produkcija njegove kuće delimično limitirana i tom tradicijom i specifičnošću publike, koja preferira malo “starije žanrove”. Moguće je, pretpostavlja on, da bi “prelazna faza” ka IDJ-u, ka modernijem i aktuelnijem izrazu bio npr. Eurosong sa svojim muzičkim varijantama. Kao ilustraciju svojih trendseterskih nedoumica navodi i da ga njegov sin često kritikuje zbog nečega što radi, jer kao pripadnik mlađe generacije i muzičkog okruženja to ne razume ili jednostavno ne prihvata.

Rodoljub Stojanović, koji je predstavljen i kao najozbiljniji institucionalni zastupnik stranog repertoara (Universal), podsetio je da su nekada u Londonu sve delili u dva kataloga – prvi je pop a drugi džez i klasika. Sve one različitosti bile su kao žanrovi ili podžanrovi u okviru pop-kataloga, a “mi forsiramo pop žanrove”. Rekao je da “mi imamo sliku potpuno identičnu onima u Londonu ili Njujorku, i u bilo kom delu sveta, te ne čudi veliki uspeh koji je napravio IDJ na našem tržištu”. Muzička industrija Srbije poslednjih pet godina dobija definisan oblik upravo zahvaljujući digitalizaciji, jer postoje vrlo transparentni načini kad i koliki je broj pregleda, koliko se para zaradilo…

Stojanović je naveo primer svoje firme Multimedia Music, koja ima najveće radnje za fizičku prodaju CD-ova i muzičkih izdanja, ploča itd. Kaže da je slika potpuno obrnuta kad je u pitanju prodaja u odnosu na medijsku i tržišnu percepciju. Naime, ukupan prihod muzičke industrije na svetskom nivou je oko 40% od streaminga, 30% je fizička prodaja, a 15% je digitalna prodaja. Svi ostali oblici prodaje su neuporedivo neprofitabilniji, iako je javnost ubeđena da je situacija obrnuta. Fizička prodaja je duplo jača u odnosu na prošlu godinu, a u prvoj polovini ove godine digitalna prodaja je, suprotno uverenju većine, samo 6,30 posto. Fizička prodaja je zahvaljujući, verovali ili ne, pločama porasla 7%, koliko i digi. Streaming je porastao za 5% u prvoj polovini ove godine, što znači da mi i dalje idemo u pravcu preslušavanja. Ukupan muzički prihod autora na svetskom nivou od digitalnih prava je samo 2,30 posto, što znači da se mnogo više prihoduje od kablovskih operatera, od televizija, radio-stanica prikupljanje novca nego od digitalnih platformi.

Analizirajući trendove, Stojanović je rekao da ne treba bežati od digitala ali da “moramo imati fizički proizvod” i prijavljivati se u kolektivna društva radi većih prihoda. Sve radio i televizijske stanice, na primer, danas plaćaju muziku kolektivnim društvima, a dalja redistribucija para zavisi od statusa i percepcije autora.

Sagovornici su imali različite poglede i na to koje žanrove ili trendove forsirati u očekivanju da u bliskoj budućnosti postanu mainstream, koji su to putevi da se na glavnu scenu uđe brzo i da se na njoj ostane dugo (možda evergreen, možda coveri starih melodija, možda neki inovativni mix žanr, možda poznato ime i prezime), jer za svaki od njih postoji dobra argumentacija. Ali sve to nema mnogo smisla ako u nastavku “projekta” nisu nove ideje i novi autori, nove investicije i animiranje velikog broja ljudi. Ipak, implicitno su bili složni da je ključni motiv isti – siguran profit uz što je moguće viši kvalitet.

S obzirom da trenutno u Republici Srbiji 6% ukupnog BDP-a donosi kreativna industrija, a da će u skoroj budućnosti taj procenat biti i veći, sagovornici su insistirali da se paralelno sa projekcijama muzičkih trendova sistemski projektuje i zaštita autorskih prava, srodna prava i prava proizvođača, što je preduslov da ta cela industrija napreduje.