„Zašto je loša vest postala dobra vest?“ bila je tema poslednjeg panela na ovogodišnjem Sajmu medija, a o dobrim i lošim vestima, njihovom pisanju i plasiranju, razgovarali su Ljiljana Bulatović, profesor Fakulteta za kulturu i medije, Rade Veljanovski, profesor FPN-a, Duško Vukajlović, glavni i odgovorni urednik dnevnog lista Alo i Aleksandra Mikata, novinar Novosti. Moderator je bila Maja Vukadinović, profesor Fakulteta savremenih umetnosti.

Jasno je da je crna hronika uvek bila u fokusu, ali nikada kao sada, ali koji su razlozi za to, pored tržišnih i tabloidnog života, bilo je prvo pitanje na koje su učesnici tražili odgovor.

– Ako pronađemo odgovor, svi zajedno konkurišemo za „Pulicera“, rekla je Ljiljana Bulatović. -Mediji su svuda, nametnuli su standarde, a komercijalni mediji su iskoristili priliku i nametnuli izgled naslovnih strana. Da bi se to promenilo potrebna je i dovoljno edukovana publika i dovoljno edukovani novinari. Svaka čast nekim novinarskim školicama, ali novinari moraju biti temeljno obrazovani i ključ je u etičnosti, jer nije lako uceniti ljude kod kojih je dugoročno znanje osnova. Pošto se menja duh vremena, moraju se menjati i fakultetski programi i redakcijski život, mora se krenuti u savremeno novinarstvo.

– Publika je anestezirana mnoštvom informacija i nije u stanju da izabere najbolje za sebe. Drugačija ponuda i alternativa su rešenje, ali da bi publika mogla da napravi pravi izbor, i ona se mora edukovati. Novinarstvo ne može biti prepušteno samo sebi, verujem da ćemo se vratiti dobrim starim postulatima. Ne treba odustajati iako su problemi nataloženi, a regulatorna tela postoje i ne funkcionišu.

Profesor FPN-a Rade Veljanovski rekao je da su tri nova razloga za dominaciju loših vesti – surova tržišna borba ogromnog broja medija, uticaj različitih centara moći i popuštanje novinara pod njihovim pritiskom, jer je to uslov za opstanak na tržištu.

– Novinarstvo se već dugi niz godina u Srbiji studira na 12 mesta, ne znam sva ni da ih nabrojim, a nisam siguran da su svi fakulteti respektabilni. Zato je i hiperprodukcija medija, pa neke sjajne studente srećem u neprimerenim redakcijama, tamo gde ih nisam očekivao, a njihovo objašnjenje da jedino ti mediji plaćaju novinare. Odavno zastupam teoriju da mediji opstaju na slabo plaćenim ili potpuno neplaćenim novinarima, rekao je Veljanovski.

Govoreći o javnom servisu, koji čini grupa medija, profesor FPN-a je rekao da on mora da bude uravnotežen, izbalansiran, da omogući slobodu izražavanja i da zastupa javni interes. Informativni program je crta koja ga razgraničava od ostalih medija, ali on je, ipak, uvek naklonjen vlasti i daje joj mnogo više prostora. Društvene mreže su velika mogućnost za demokratizaciju javne sfere, ali one nemaju uticaj u skladu sa širinom, baš kao što ni tiraži nikad nisu bili znak kvaliteta.

Komentarišući regulatorna tela, Veljanovski je rekao da se u zakone sve može upisati, namere mogu da budu najbolje, ali da to ne znači da će se propisi i sprovoditi. Najblaže rečeno, regulatorna tela se uzdržavaju da rade svoj posao čak i kod najočiglednijeg kršenja zakona. Najbolji primer je vlasnik Pinka koji pred mikrofonom i kamerama najstrašnije vređa neke ljude, a ne bude ni kažnjen ni zabranjen, čak ni opomenut. Posebna priča je što regulatorna tela ne moraju da čekaju pritužbe, mogu da reaguju i po službenoj dužnosti. To ne rade jer su u sprezi sa centrima moći i vlasnicima medija.

– Znam da ne izgleda tako, ali naša statistika govori da se među 10 najčitanijih vesti nalaze bar tri dobre, rekao je Duško Vukajlović. -Vest i komentar retko idu zajedno i to od medija ne treba ni tražiti. Ne možemo da kasnimo, moramo da objavimo da se nešto desilo, a naknadno to analiziramo. Novinarstvo je oduvek služilo nekome, bilo je u nečijoj funkciji, ali mi zbog toga ne možemo da čekamo krajnji rezultat nekog dešavanja, da ne bismo kasnili „šest godina“. Znate kako se kaže – ako vam je do morala – idite u crkvu, ne u politiku ili u medije. Vest mora da se saopšti, korigovanje ide naknadno. Nažalost, publika bira loše vesti koje prodaju novine.

Stav Aleksandre Mikate je da su urednici odgovorni za stanje u medijima, mada i oni, naravno, imaju nadređene. Ključ je kod njih jer oni formiraju ličnost novinara, pošto u redakcije stižu mladi ljudi bez iskustva. Drugi problem je način plasiranja dobrih vesti. I njih ima ali se, za razliku od loših, ne plasiraju na pravi način.

– Važno je reći i da loše vesti, saopštene u pravom formatu, mogu da postanu dobre vesti. Pratim turizam i daću primer iz tog segmenta. Loša vest je kad objavimo da je neka agencija prevarila turiste i da su oni na nekoj destinaciji ostali nezbrinuti. Ali, kad objavimo ovakvu vest čitaju je svi – građani, agencije, YUTA, nadležno ministarstvo… pa onda reaguju i oni kojima je to posao, a onda usledi – dobra vest, rekla je Aleksandra Mikata.