Razgovor pod simboličnim radnim naslovom „Kako su srpske produkcije proterale turske serije sa malih ekrana“ organizovan je u okviru Sajma informisanja i marketinga Media Market, a učestvovali su Radoš Bajić, poznati srpski glumac, scenarista i reditelj, i Milan Adžić, zamenik urednika TV sektora Večernjih novosti. Moderator je bio Nikola Dražović sa portala filmitv.rs.

Nakon podsećanja na zlatna vremena jugoslovenske televizije, kada su na ekranima bili Otpisani, Vruć vetar, Kamiondžije, Pozorište u kući, Bolji život, da bi posle Srećnih ljudi ili Otvorenih vrata, srpske televizije polako počele da se zatvaraju za domaću, a otvaraju za ekspanzivnu latino, a zatim i tursku produkciju, gosti su dali svoje viđenje stanja u aktuelnoj produkciji serija.

Radoš Bajić je izrazio zadovoljstvo što domaća produkcija danas doživljava relativan procvat. Televizije uglavnom više ne kupuju serije – snimaju svoje. Epilog je veliki broj sjajnih projekata koji su obeležili i još čine okosnicu igranog televizijskog sadržaja. Selo gori, a baba se češlja, Šifra Despot, Psi laju vetar nosi, Ranjeni orao, Greh njene majke, Nepobedivo srce, Vojna akademija, Ubice mog oca, Senke nad Balkanom, Nemanjići, Istine i laži, Koreni, uspeli su da zasene ne samo turske nego i druge strane serije.

Bajić je ukazao da nam je pretila opasnost da “naša deca, pre nego što progovore srpski – progovore turski”, ili neki drugi strani jezik, i sve to uz strane serije sumnjivog kvaliteta i u velikim količinama, jer je televizija sama po sebi “opasan” medij, pogodan za manipulaciju. Pokazalo se da je prekretnica, po njemu, bila serija “Selo gori, baba se češlja”, koja je imala za cilj da afirmiše domaće stvaralaštvo, najbolje osobine našeg nacionalnog identiteta, duh običnog, malog čoveka, naše glumce i kulturu. Jedini i možda najveći problem je bio u tome da li ćemo biti verodostojni i imati dovoljno dobar sadržaj za jednu takvu kulturnu misiju, rekao je on. Pokazalo se da smo uspeli, i da je “Selo gori…” postalo na svoj način uzor za brojne druge naslove i filmske projekte.

To je između ostalog i zbog toga što smo se mi stranoj konkurenciji, kod koje često “šiklja krv na sve strane”, suprotstavili najboljim osobinama normalnog čoveka kao što su humanost, ljubav, dobrota, iskrenost, skromnost, solidarnost… samo što je to u jednom slučaju u našem iskonskom seoskom okruženju, a u drugom u relativno urbanom, kao u Šifri Despot.

Bajić je izrazio i podršku i solidarnost sa drugim autorima serija, jer nastaju u teškim uslovima i uz pretnju finansijski nedostižne strane konkurencije, ali se i zabrinuo zbog potencijalne hiperprodukcije koju ne bi pratio kvalitet.

Milan Adžić je, iz perspektive svog medija, potvrdio da je interesovanje za, naprimer, turske serije sve manje, a za domaće sve veće, što se naročito vidi po zahtevima čitalaca da se domaći glumci predstavljaju detaljnije, živopisnije i u većoj meri.